Istina je uvijek pravi odgovor

Svi idu na godišnji. Ja želim biti in. I ja sam na godišnjem već mjesec dana.
Do daljnjeg...

Svi ste se bar jednom u životu našli pred zatvorenim vratima i u tom slučaju znate kako to zna biti neugodno. No, što ako su "zatvorena vrata" zapravo otvorena, a mi toga nismo ni svjesni.
Dakle, da vam pojasnim situaciju. Kao što se u predhodnom textu mogli pročitati, radim u Konzumu
i djelim "Metro" novine.(platit će oni meni za ovu reklamu ) Moja je pozicija na samom ulazu. Ne znam kako je u drugim gradovima ali kod nas je raspored sljedeći. Prvo su klizna vrata koja se sama otvaraju na senzor, a nakon toga su velika staklena vrata sa velikom ručkom za otvaranje preko cijele visine i sa ceduljicom "povuci" na sredini. Iza tih velikih staklenih vratiju sam ja. E, a baš ona su nešto što sam nazvao problem "zatvorenih vrata".
Naime, ljudi ulaze kroz prva klizna vrata i ne razmišljajući hodaju samo ravno
misleći da će se i druga otvoriti. Kada se to ne dogodi oni zbunjeno zastanu i promatraju što se događa. Ako ste pomislili da ja unutra umirem od smijeha, dobro ste pomislili. Razumio bih da je riječ o ljudima starije životne dobi sa +/- 5 dioptrijom premda ima i takvih, ali riječ je i o mlađim ljudima za koje se jasno vidi, da oni jasno vide. No, nešto se događa u glavama ljudi i oni gotovanski očekuju otvaranje i drugih vrata. Ima tu i zaletavanja glavom, pa je tako jedna gospođa skoro razbila naočale od udarca kojim je pokušala ući. Njoj se nisam smijao, očito da žena ima loš vid. Ali ovi ostali...
Ljudi, vaš opasnakolumna vam savjetuje: Nismo muhe, uzmite glavu dok izlazite iz kuće!
do čitanja...

Našao sam si jedan lagani, a moglo bi se reći dobro plaćen poslić. U Konzumu dijelim one "Metro", besplatne novine. Da budem iskren, ne trgam se od posla ali promatrati ljude je jako zanimljivo. Svatko tko uđe
na licu nosi neku poruku. Potrošakči izrazi lica su najčešći. Danas jedna baka ulazi sva u žurbi. Ja joj nudim novine,a ona odmahuje rukom. Nakon toga se zaustavlja i brzim pogledima kruži po dućanu. Nervozna je. Nešto joj fali. Onda joj se na licu pojavi odgovor. Da, tražila je košaricu. Možda zvuči smiješno, ali na licu joj se zaista vidlo da ju je tražila. Nakon toga ulazi sijedi srednjovječan gospodin. Karirane hlače izpeglane na crtu, smeđa, pomalo izlizana jakna, prevelike naočale prevelike dioptrije. Kao i bakici prije njega i njemu nudim novine. Gospodin se zaustavnja, zauzima intelektualan stav i upita:"A recite mladi gospodine, kakvog je tematskog sadržaja Metro!?". Iznenadio me, priznajem. Izgledom poput nekog klošara na početku "karijere" uputio mi je pitanje na koje u prvi mah nisam znao odgovor. "Informativnog!" -odgovorio sam. Sada gospodin mjenja izraz lica. Oči, nos, usta pretvaraju mu se u upitnik. "Informativnog? Dobro je to. Uzet ću ih. Hvala mladi gospodine" podignutog čela odgovorio je. Ja sav u nevjerici nastavljam sa daljnjom distribucijom. Nije prošlo dugo, a gospodin izlazi iz dućana. Pokušavam ne obraćati pažnju jer osjećam da će se nešto dogoditi. I dogodilo se. "Idem ja sada, hvala vam. Možda nekad popijemo kavicu. Doviđenja!".
Zbunjen sam... Odgovarm: "Možda!". Očito je da sam ostao bez teksta.
Prije par dana ulazi deda. Pogađate, kao i svima i njemu nudim novine. Odmahuje rukom i podignute glave
kao da nešto traži od samog ulaza kreće prema središtu dućana. Nakon nekoliko minuta izlazi sa malom bočicom pelinkovca(ili neke slične žestice) i obraća mi se:"Ovo je puno bolje od tog tvog čitanja!!".
Ovo su samo pojedinci koji su mi se urezali u sjećanje. Ali ima ih još mnogo. Svi su u nekom svom svijetu.
Vidi im se na licu, a mi ih možda ponekad ne shvaćamo.
Ljudi znaju biti čudni...o da...svak na svoj način;)

Rodio sam se osamdesetpete, nakon što je Tito umro. Čujem da neki kažu da je bilo bolje.
Čujem kako drugi kažu da je bilo gore. Ne znam. Ali znam gdje sam sada. Živim u državi
koja je nastajala dok sam bio klinac, dok sam se igrao u pijesku, dok mi je rat bio igra.
Svijet u kojem ću se jednog dana naći (danas) stvarali su moji roditelji, susjedi, oni malo
dalji i oni malo bliži. I trebali su biti pametni. Trebali su znati što stvaraju. A što su stvorili?
Stvorili su jad i bjedu. Stvorili su zemlju u kojoj ja jučer na javnoj televiziji gledam
emisiju "Direkt", a nakon nje prijenos sabora. I što je tu čudno? Pa zapravo ništa, osim
sadržaja. U Direktu su mladi ljudi pričali kako nemaju budućnost, posao, žive od danas
do sutra. Postavljali su si pitanja na koja nisu znali odgovoriti: "Što je to sigurnost?"
I nisu našli odgovor, ali našli su im gospoda iz sabora. U saboru je par minuta nakon
Direkta bila žustra rasprava. Znate li o čemu su pričali? O golf terenima!!! Ministar je sa
govornice vikao u mikrofon o golf terenima! O jebenim golf terenima!!!!
Dok mladi ljudi cca 5 minuta prije govore kako ne vide svijetlo na kraju tunela
ovaj priča o golf terenima!
Eh, da sam barem znao što me čeka...

Bakica iz Vukovara koja je u 84. godini života, u ponedjeljak je izašla iz
zatvora nakon što je "odležala" 20 dana zbog krađe plina HEP-u.
Ako u ovoj priči zanemarim ponašanje naše sramotne države koja dozvoljava da
osamdesetčetverogodišnja baka krade plin jer drugačije ne može
još je jedna stvar jako zanimljiva. Naime, baka je nakon izlaska iz
zatvora novinarima Vjesnika izjavila sljedeće:
"Bolje mi je sinko bilo u zatvoru nego kod kuće. Zatvorenice su prema meni bile dobre, kao i policajci. Svaki sam dan jela meso i kupala se, imala sam i doktora, a jednom je zbog mene došla i Hitna pomoć jer sam bubrežni bolesnik"
Sva tuga, žalost i bijeda ponajprije ove bake, a nakon toga i cijele države sadržana je u
ovih par rečenica. Kada socijalno ugrožena baka, sa svoje 84 godine izjavljuje da joj
je u zatvoru bilo bolje nego kod kuće svaki daljnji komentar je suvišan.
Zato predlažem svim studentima kojima je fakultet preskup, svim nezaposlenima, svima
koji, kako bi se reklo sklapaju kraj sa krajem, da jednostavno ukradu malo plina HEP-u.
Ta će ih državna firmica lijepo utužit, a nakon toga će kao "lordovi" jedno vrijeme
imati "sve što požele" u našoj lijepoj, dragoj, Lepoglavi!

Lijepa naša Hrvatska...

...ipak ću si dopustiti da napišem nešto o tome.
Mnogi će reći kako je vegetarijanstvo moralan čin koji zaslužuje
svaku pohvalu. No, isto tako će se naći i oni koji će reći da je
to samo "isfuravanje", modni hit, licemjerje... U zadnje vrijeme zaista ima mnogo
ljudi koji se okreću takvom načinu prehrane i samo oni znaju zašto
se tako hrane. No, nisu tako rijetke rasprave u koje se mladi
upuštaju u vezi ove teme. Sudjelovao sam i sam u mnogo takvih rasprava.
No, shvatio sam da sve to zapravo nema smisla tako dugo dok netko ne
nameće taj svoj stav kao idealan. Jer, ako pogledamo realno nikog
zapravo ne bi trebalo biti briga što se nalazi u tuđem tanjuru.
Isto tako nečije vegetarijanstvo ne ugrožava me ni na koji način.
Stoga bi sve rasprave o tome trebalo ostaviti po strani. Svatko
zna zašto jede, to što jede. I onaj kinez u svojoj Kini dobro zna
zašto jede onog pohanog mačka. Mislim, nama je to nezamislivo, ali
eto njihova je kultura takva. I zato ću ponoviti još jednom na kraju;
ono što netko ima u svome tanjuru ne treba nas biti briga, tako dugo
dok nam taj svoj stav ne nameće.
Stojte mi dobro i....dobar tek!

Zanima li vas tko sam ja? E pa šta vas briga! To je državna tajna. I ja
sam odredio da je to državna tajna. I ja ću odrediti kome ću otkriti
tu državnu tajnu.
Po tom principu bi nekako trebao izgledati novi zakon o državnim tajnama.
Smiješni su mi ti naši političari. No, još smiješniji mi je taj naš narod koji
to sve promatra u totalnoj pasivi. Kao da gledamo lutkarsku predstavu.
Naši su se "pametni" političari dosjetili da će napraviti zakon po kojem
će onaj koji donese neki spis moći na njega staviti i oznaku državne tajne.
Predivno. Onda ću ja zaista izvaditi vlastiti rodni list, domovnicu i sve
ostale dokumente i staviti na njih oznaku državne tajne.
Poslje toga bi mogao opljakčati banku. Pa šta, na svim je dokumentima
oznaka državne tajne i nitko neće imati pravo znati tko sam ja. Baš fani...
Mislim, karikiram sad i ismijavam se ali to je zapravo tako. Ovi naši
"pametni" sa Markovog trga će sad na svaki spis prikeljit državnu tajnu.
Pa nek si misli jadan narod šta se dešava u zemlji.
Ah, da....kao da je ikog briga. Ispričavam se, mi samo gledamo
lutkarsku predstavu.

SAD, Velika Britanija i Izrael pripremaju se za rat s Iranom, prva je rečenica
u tekstu najnovije vijesti koji sam pročitao na Iskon.hr.!
Ne znam jel taj svijet baš totalno pomahnitao, ali čini mi se da je.
Razumijem ja u svakom slučaju želju za parama, želju za profitom,
na kraju krajeva, razumijem ja tu pomahnitalu ljudsku želju za moći.
Mislim, zapravo ju ne razumijem, ali shvaćam da postoji. Ali postavljam
si pitanje gdje su oni ljudi koji se protive tome!?Jako me smeta
pasivnost koja se pojavila kod ljudi. Mislim da cijeli svijet vidi da
pojedinci vode neke svoje ratove u glavama i "preslikavaju" ih u
stvarnost. Ali zašto nitko tome ne želi stati na kraj? Znam, nije
to nimalo jednostavno. Pri samoj pomisli da se sve zemlje koje
se protive takvom ponašanju idotskih amera i njihovih saveznika
pobune, znam što bi se dogodilo. Novi svijetski rat. Ali kad malo gledam
pa možda nam je i potreban! Nemam inače samoubilačke misli ali u
ovom slučaju bi se baš založio za to. Ono, ako smo već tako mutavi
da gledamo što se događa, a mi sjedimo prekriženih ruku onda nam
ne preostaje ništa drugo nego da svi odemo u vražju....e baš to kaj
ste pomislili.
Jebala ih nafta da ih....
...a i sve nas zajedno...nismo drugo zavrijedili....

Večeras sam odgledao jedan jako zanimljivi film pod nazivom "Đavolji odvjetnik".
I dao mi je inspiraciju za moj prvi text.
Taština... Ego... Jako zanimljive ljudske osobine. Postavlja se odmah
na početku pitanje koliko su nam te osobine potrebne?
Ako pogledamo u načelu voljeti sebe i željeti sebi dobro nije ni toliko
loše. Loše bi bilo željeti sebi loše. Možda malo smiješno zvuči, ali
je zapravo tako.
No pitanje je, gdje li je granica tome? U filmu kojeg sam spomenuo na
početku, glavni glumac je skroz u svojoj odvjetničkoj karijeri i samo
razmišlja koliko će parnica u nizu pobijediti. Takvih ljudi ako pogledamo
oko sebe ima mnogo. Često se puta pitam kako to da su ljudi toliko
tašti da sve oko sebe zanemaruju zbog vlastitih interesa!?
Da budem iskren, volio bih na kratko uči u kožu tih ljudi.
Valjda bi ih tada shvatio.
Odlaze na posao, u školu bilo gdje i samo o tome razmišljaju. Kad se vrate kući
zanemaruju ženu, djecu, prijatelje...i samo razmišljaju o sebi,
o svom poslu, o tome kako moraju biti bolji. Želio sam reći
da bi čovjek trebao biti zadovoljan onim minimalnim što mu je potrebno
da si osigura život i da time bude sretan. Pišući tu rečenicu došla
mi je misao u glavu; koliko je to minimalno i kako to odrediti?
Jako zapetljana tema. Za mene je minimalno zapravo suprotno
od onog što tašti ljudi rade. Suprotno od zanemarivanja ostatka
svijeta ili barem najbližih ljudi oko sebe. Ne zamislivo mi je da netko
zbog vlastitih interesa "pritisne" off i isključi se iz svega.
U svakom slučaju taštinu ne volim i ne volim tašte ljude.
Završit ću ovaj text rečenicom koju je Al Pachino kao lik đavla
izrekao na kraju filma: "Taština je moj najveći grijeh".
Tome ću nadodati svoj dio: "Gorite u paklu tašti pojedinci!"

Pa ovako. Pošto sam htio upisati novinarstvo ali su mi zle sile ovoga
svijeta stale na put odlučio sam pokrenuti vlastite inetrnet novine.
Zapravo, ne novine. Ovdje ću objavljivati svoje kolumne, poglede
ne neke aktualne događaje i one malo manje aktualne. Pisat ću neke
svoje vizije i ideje. Nekom će se svidjeti, nekom neće. Ali nema
veze, negdje se moram trenirat za budućnost kad ću u najtiražnijim
novinama kresat svima sve u facu

čitamo se...